opet ja...
|
kratki post, samo da se zna da sam živ, zdrav i jošuvijek sretno zaljubljen u dijaspori :) čujemo se poslije ispita ;) |
03.03.2005., četvrtak
opet ja...
12.01.2005., srijeda
kavana 11
|
ja i moja mala numerologija. opet sam sanjao skoro identičan san, no sad nije bilo letenja, nego se cijeli san odigrao u kavani "11" s onu stranu oblaka. kavana 11, ustvari, lebdi; simpatična konobarica zove se eva, a evelina (školska drugarica iz prvoga posta...) - koja se u snu pojavi (a) u crnoj haljini i (b) sa prijenosnim računalom - sad je bila za šankom. "vodi inventar", rekoše mi. evelina mi je - vrlo ozbiljnog tona (da me podsjetila na našu profesoricu iz likovnog i povjesti umjetnosti) rekla da moram o ovomu napisati četiri priče, i jednu pjesmu. i rekla da od novca konačno moram prestati bježati. što god to trebalo značiti, ja sad prestajem bježati od knjige i 'bacam' se na učenje. |
11.01.2005., utorak
zaboravljene katastrofe su najkatastrofalnije
čekajući da me nazove moja bolja polovina (nedostupnost na mobilnom uobičajena je diljem austrije), odlučih da nastavim s uređenjem bloga. po principu - popodnevna propovijed :)protekla tri tjedna redovito dajem plazmu - za to se u beču dobije petnaest eura, a onda tih petnaest eura (kako nemam drugih para - študentska sirotinja, no što ćete!) pošaljem prijateljima u šri lanci, kojima je tsunami "odnio" (otpuhao je, čini mi se, pregrafički opis) kuću i s njom sve ostalo. kako smo svi nekako nakon "spektakularnog stradavanja" bili dirnuti, bar ovdje u austriji, onda smo svi odlučili - eto - izdvojiti tih nekih pet ili deset eura, smiriti savjest i zadovoljiti sopstveno što god već... čim se spektakl skloni s ekrana, ovi austrijanci - a i velika većina drugih ljudi diljem planete - zaborave humanost, jedinstvo ljudske rase (kako se to, bješe, zvalo u SFRJ? ah da - bratstvo i jedinstvo, zar ne?), i nastave sa suludim trošenjem novca. samo 8. prosinca, na bezgriješno začeće, austrijanci su bezgriješno samo u jednoj shopping ulici (mariahilfer strasse) potrošili 130 milijuna eura; h&m spaljuje neprodanu garderobu; interspar tjera ljude koji iz smetljarnika uzimaju neprodane namirnice. daleko od tv kamera i tragičnog spektakla u indijskom oceanu, u demokratskoj republici kongo, oko tisuću ljudi pogine dnevno u ratnom sukobu. i to nakon potpisivanja primirja. prije je taj broj bio oko sedam tisuća. dnevno. skoro nitko se ne sjeća izbjeglica u čadu, skoro nitko ne misli na preko trećinu pučanstva koja boluje od side u malawiju. gdje, kao i u eritreji ili bangladešu, na pedeset tisuća stanovnika dođe jedan liječnik. e, s isprikom svim damama, j***m ti ja takvu ljudskost. stoga ovog ljeta palim u malawi. odluka je već pala. ali prvo preko tanzanije, da bih iskoristio svoje znanje swahilija. (bolja polovina upravo zove - mahaba ni tongo, ljubav je slijepa, reklo bi se na swahiliju...) budite ljudi! volim vas sve ;) |
san prvi
|
dobro jutro, ljudi... tko sam sad pa ja? kako su to sudbina i moji roditelji htjeli, rođen sam osme noći u osmome mjesecu, ljeta tisuću devetsto osamdeset četvrtoga, što sve sabrano iznosi dvijetisuće. ta me famozna osmica prati posvuda; čak i do toga, da nije slučajnost da mi je nadimak neptun, po osmomu planetu sunčevoga sustava. prije nekoliko noći, usnio sam u snu broj 92, ustvari usnio sam da režiram film A92 o - bez zezanja - krijumčarima u području mrkonjić grada, u bih. objašnjenja radi, u mrkonjiću nikad nisam bio, ne poznam nitkog iz mrkonjića, tamo se nije puno ni ratovalo (ak to netko bolje zna, nek me ispravi!), uglavnom u snu je bio i srušeni most, potpuno uronjen u vodu... ništa ne bi bilo neobično da i sinoć u snu, kada sam sanjao da letim, i to sa nekim čovjekom - portugalcem u norveškoj (da, letili smo iznad osla, nisam nikada bio u oslu ali vidio sam holmenkollen u snu, uz potvrdu mog norveškog susjeda - ha!), nisam sanjao da moja putovnica - puna žigova boje krvi (!) - ne nosi broj 92... provjerio sam moju staru, više nevažeću putovnicu, njen broj je bio 3333092... slučajnost? možda i tko su ljudi u caféu s one strane oblaka koje viđam već treću (!) noć za redom u snu... zašto za dva stola u kavani sjede dva naša čovjeka, i dva njemca/austrijanca? zašto mi konobarica tvrdi da ću gore postati stammgast? i kako se uopće kaže stammgast na hrvatskom? ah da, svi u snu nose bijelo, samo evelina (moja školska drugarica) nosi crno. evelinu inače nisam vidio otkako živim u beču. osim nekih tračeva da se udala, nemam više podataka o njoj. a portugalac iz norveške s kojim letim u ameriku (pa odustanem, jer u snu "shvatimo" - za šankom caféa iza oblaka - da moja viza više ne vrijedi), upravo taj portugalac me potanko ispituje za detaljima mog seksualnog života, i određenom se lennartu redovno javlja na telefon... neke poruke tog sna mora biti... samo je pitanje dešifrovati ju. |